Da je Vošina akademija „Ilija Pantelić“ s razlogom jedna od najboljih u Evropi, dokazuje i neverovatna priča generacije 2005.

Na njenom čelu, još od 2014. godine – Nikola Kovačević, koji je sa svojim dečacima prošao apsolutno sve, od njihove devete godine, pa sve do danas, kada su na pragu omladinske ekipe „stare dame“, poslednjeg stepenika do prvog tima Vojvodine.

Kovačević, inače rodom iz Šida, u Vošinu akademiju stigao je još 2012. godine, kada je dobio da vodi generaciju 2001, iz koje je do prvog tima stigao Dejan Zukić. Nakon toga, leta 2014. je dobio zadatak da selektira generaciju 2005. i tada nije ni sanjao da će toliko ostati sa ekipom na okupu, odnosno da će se boriti za titulu kadetskog prvaka Srbije.

Njegova ekipa je neporažena u prvom delu Kadetske lige Srbije, sa skorom od 12 pobeda i pet ramija, ali Kovačević ističe da je njega ova generacija naučila da uvek može i želi više i da je „sve to normalno“.

– Pre početka ove sezone, smatrao sam da imam dobru i kvalitetnu ekipu, koja mora i treba da se bori za sam vrh. Moja očekivanja su uvek najveća i ne vidim problem u tome. To ne znači da ne mislim dovoljno na njihov razvoj. Naprotiv, zna se da je on najvažniji u ovom uzrastu. Međutim, kada ste sa jednom ekipom punih osam godina, kada znam apsolutno sve o našoj konkurenciji, s punim razlogom imam pravo da želim i da se nadam prvom mestu. Moja očekivanja kao trenera su da budemo najkvalitetniji što možemo da budemo i da se ovi dečaci razvijaju u pravom smeru, a to je za prvi tim Vojvodine – počeo je priču Nikola Kovačević.

Na 17 utakmica ove jeseni, kadeti Vojvodine su ostvarili 12 pobeda i pet remija, te su jedina ekipa u ligi koja je polusezonu završila bez poraza. Koliko je teško ostvariti takav učinak i u čemu je tajna nepobedivosti ove generacije?

– Nije bilo lako. Situacija u Kadetskoj i Omladinskoj ligi Srbije oduvek je bila prilično ujednačena. Sve utakmice su zahtevne. Ekipe koje nisu naš nivo, imaju fizički potencijal ili nešto drugo što ih čini dobrim i nekada nema razlike kada igramo protiv četvrtog ili 13. na tabeli. Naš kvalitet je dolazio uvek do izražaja, jer ti neki detalji na kraju odlučuju. Tajna naše nepobedivosti je možda taj gen koji sam usadio tim dečacima od malena, pričajući im šta je Vojvodina, koliko je velika omladinska škola „Ilija Pantelić“ i kako treba da je doživljavaju u svakom trenutku. Ovi dečaci su bili pionirski i kadetski prvaci Vojvodine. Ova generacija je navikla na uspeh i mi zbog toga nikada ne prihvatamo da gubimo. Iz godine u godinu, dominiramo u gradu, regionu i turnirima u inostranstvu, te je za mene ovakav uspeh potpuno normalan. Naravno, iako smo praktično navikli na to da smo stalno prvi, naš primarni cilj ostaje da ovi dečaci nastave da se razvijaju i da napreduju.

U poslednjih nekoliko kola, ekipa je bila oslabljena neigranjem pojedinih igrača, ali je, uprkos tome, nastavila da igra dobar fudbal i ostvaruje dobre rezultate. Kako ste uspeli da prevaziđete taj problem, s obzirom na to da se po igri i rezultatima to uopšte nije primetilo?

– Naučili smo da u fudbalu dva i dva nisu četiri. Moraš se privikavati na razne situacije i biti  spreman na njih. Posle utakmice sa Zvezdom, Jovan Milošević je prešao da igra za omladince, jer je kao naš najbolji igrač praktično prevazišao ovaj uzrast. Ipak, igrači koji su iskočili su pokazali kakav kvalitet imamo kao tim. Imamo veliki broj kvalitetnih igrača, a širina rostera nam je pomogla da budemo pravi i da se prilagodimo u svakoj situaciji i da pritom ostanemo nepobedivi.

Napadač Jovan Milošević važi za jednog od najtalentovanijih igrača u Srbiji u svom uzrastu, pa je bio pozvan i u U-18 reprezentaciju Srbije. Šta je ono što ga karakteriše kao igrača i kakvo je Vaše iskustvo u radu sa njim?

– Tog dečaka sam lično ja doveo pre dve godine. Spazio sam ga na jednom turniru u Čačku i on je došao u Vojvodinu na mala vrata. Ono što sam video i tada, a i ovde kada je došao, jeste da je to dečak koji će imati sjajnu budućnost. Ako nastavi da radi ovako i ostane borben, vredan i odlučan da postane vrhunski fudbaler, imaće i veliku karijeru. Njegova glavna karakteristika je smisao za igru. On u svakom trenutku zna kako da se ponaša na terenu, gde treba da se pozicionira, šta da uradi sa loptom i tako pravi razliku. Doveo sam ga kao napadača, ali igra i polušpica, jer razume igru, lagano igra fudbal i to je njegovo glavno oružje. Takođe, kvalitetan je sa obe noge i samo neka nastavi da radi kao do sada. Ti reprezentativni pozivi su bili samo logičan sled događaja. Naše utakmice pratili su i selektori 2004. i 2005. i normalno je da su primetili dečaka koji ima takav smisao i tako dobro razume fudbal. Svi ga doživljavaju na isti način, jer je jednostavan i vidi stvari koje drugi ne vide. Osim njega, ova generacija ima nekoliko reprezentativaca, jer tu su i Majstorović, Kostadinović, Bukinac i Kovačev.

Šta je ono što je najvažnije u radu sa igračima u ovom uzrastu?

– Kadetski uzrast je prvo „sito“ da se vidi koji igrači su spremni da igraju Kadetsku ligu Srbije i da naprave ključan iskorak. Nisu svi isti, pa neko dobije manje, a neko više prostora za igru. Gledao sam nekoliko studija i svaka od njih kaže da u tom uzrastu, 16-17 godina, 70% igrača ne doživi seniorski fudbal. Onih 30% su njihova izdržljivost, odnosno njihov lični motiv da idu do kraja. To je onaj motiv koji oni imaju unutar sebe i ne ogleda se u priči u svojoj okolini kako žele da postanu profesionalni primer. Baš je odličan reper za to Jovan Milošević. Takvi igrači ćute i rade, treninge doživljavaju kao utakmice i svakim danom žele da napreduju. U mlađim kategorijama ima mnogo talentovane dece, ali će njihov karakter i dugotrajni motiv da izdrže sve prepreke presuditi ko će od njih postati profesionalni fudbaler za najviše domete.

U drugi deo sezone, kadeti Vojvodine će ući sa pet bodova zaostatka za Crvenom zvezdom i bodom manje od Partizana. Koliko je realno da se Voša do kraja prvenstva bori za titulu?

– Neću odustati od titule. I da ne budem pogrešno shvaćen, ja nemam želju da budemo prvi zato što na tome insistira klub ili bilo ko drugi, već je to samo logičan sled nakon svega što smo prošli zajedno od 2014. do danas. Želim da osvojimo tu titulu i da ona bude kruna, dokaz rada, dokaz njihovog sjajnog i pravog odnosa prema fudbalu i mog ličnog odnosa prema svima njima. Ne želim da to bude bilo koja vrsta pritiska, jer trofeji u ovom uzrastu nisu toliko bitni, već samo znam koliko bi njima značilo da pred iskorak u omladinski pogon dokažu da su najbolji u Srbiji već godinama unazad u svom uzrastu – poručio je Kovačević.